Kuća koju vam predstavljamo posebno mi je draga i bliska srcu jer ju je radila moja prijateljica, arhitektica Una Barac, a spada u dio njenog obećanja koje je dala odlazeći u Englesku onih ratnih godina – da će se jednog dana vratiti. Kuća je ljetnikovac iz 17. stoljeća, zaštićen kao spomenik kulture. Nalazi se u srcu Cavtata, u tipičnoj uskoj ulici sa skalinima, koja izlazi na rivu. Objektu se pristupa s ulice kroz voltu koja nosi terasu prvog kata, gdje je postavljen jacuzzi s pogledom na prelijepi cavtatski zaljev. Na ulazu je vrt s arlama punim narančina, limuna i maslina, te bugenvilijom posađenom u staru olovnu kadu koja je nađena u kući tijekom restauracije. Ispod drveća, po rubovima arli posađeni su ružmarin i lavanda. Mirisi i okusi Jadrana su na svakome koraku. Objekt je tipično kameno zdanje s dva kata i potkrovljem. Kuća je bila u derutnom stanju, urušenog krova i dimnjaka. Zidovi su se morali restaurirati zbog sigurnosti. Krov je u potpunosti zamijenjen, a dimnjaci su rekonstruirani, kamen po kamen. Međukatne ploče su bile postavljene na dotrajalim drvenim gredama te je bilo opasno hodati po njima. Objekt je renoviran u duhu staroga zdanja, s izloženim gredama na koje su se slagale kerto betonske ploče. Na njih je postavljen parket u sobama, a pločice s podnim grijanjem u kupaonicama.

Tijekom radova arhitektica je odlučila pozicionirati unutrašnji bazen i vinoteku. Prostor u prizemlju kuće pretvoren je u unutrašnji, grijani bazen s kontrasmjernim plivanjem i slapom. Rasvjeta bazena je pažljivo uklopljena da bi se postigla intimna i ugodna atmosfera, a kamena volta stropa je naglašena. Prostor s grijanim bazenom i sa zvučnicima postavljenim na zidove pruža razonodu u zimskim mjesecima, kada kupanje u moru treba prepustiti hrabrim pojedincima. Podrumski dio objekta arhitektica je pretvorila u vinoteku koja je stepenicama spojena s ostatkom kuće. Da bi postavili stepenice, izvođač Texo Molior morao je rezati stijenu na kojoj počiva cijela kuća. „Bio je to iznimno zahtjevan posao. Treba naglasiti da je proces dizajna i rekonstrukcije trajao svega godinu dana. Često mediji objavljuju članke o dugotrajnom procesu dobivanja dozvola u graditeljstvu. Ovaj projekt je dokaz da se s pravim timom projektanata i izvođača radova mogu postići odlični i vrlo brzi rezultati. Moram pohvaliti investitora za iznimno povjerenje koje je imao u mene i izvođača“, ističe Una. Povjerenje i razumijevanje su vrlo bitni za uspješno i pravovremeno izvođenje projekta. Investitor je uvjetovao samo nekoliko stvari. „U suglasnosti sa mnom, tražio je prostrane sobe i kupaonice: po jednu kupaonicu uz svaku od pet spavaćih soba, da bi se gostima omogućila maksimalna udobnost. Sve spavaće sobe opremljene su smart televizorima. Cijela kuća je povezana pametnom tehnologijom pa se grijanje, glazba i rasvjeta mogu podesiti putem smart telefona i prije pristupa kući.“

Una se ne može odlučiti koji joj je najdraži dio projektiranja: „Moje uzbuđenje je jednako od trenutka kada posjetim lokaciju prvi put, kada razmišljam o dispozicijama prostorija, pa sve do kraja, uređenja interijera. Sam proces projektiranja kao i dijalog s investitorom ključni su za daljnji uspjeh projekta. Slijedi specifikacija opreme, dizajn kupaonica i kuhinje. Imala sam sreću da je investitor želio soluciju ‘ključ u ruke’, pa sam vodila projekt od samoga početka i projektiranja sve do odabira namještaja i opreme.“ Namještaj je dizajnirala zajedno s dobrim prijateljem Alexom Pilepićem, iz Babaloo Designa. Njen zadatak bila je i oprema - uključujući posteljinu i dekoracije. Svaki jastuk i ručnik pomno su odabrani. Posteljina je od četkanog pamuka, a ručnici su toliko luksuzni da su morali biti posebno naručeni. Vrlo zanimljivi su i ukrasi koje je sakupljala uglavnom na zagrebačkom Britancu. „Tako sam, na svoje veliko zadovoljstvo, mogla opravdati tjedne posjete i ozbiljan ‘šoping’ o kojem često sanjam prolazeći nedjeljom Britancem“, priznaje Una.

U ovom projektu rasvjeta je bila jedna od većih stavki koju se nije smjelo zanemariti. Tu je došao do izražaja njen eklektični pristup odabiru. „Rasvjeta je uglavnom talijanska i u duhu starog ljetnikovca, country style visilice s keramičkim sjenilima i brodski nadahnuta zidna rasvjeta. Osim stilske rasvjete, odlučila sam da je neophodno imati nekolicinu statement komada rasvjete da bi se naglasili zajednički prostori. Iznad stola blagovaonice objesili smo Marcel Wanders Zeppelin luster za Flos. Ovo rasvjetno tijelo pruža dozu elegancije klasičnog velikog kristalnog lustera, ali interpretiranog na jedan vrlo moderan način, s dozom zdravog humora karakterističnog za Marcel Wandersa. U dnevnom boravku smo objesili Cut Glass Bulb Chandelier, mladog dizajnera Leea Brooma. Efekt kristala se odlično nosi s interijerom, ali sama kompozicija lustera je iznimno moderna. Na drugom kraju spektruma donijeli smo nekoliko Ikeinih svjetiljki za noćne ormariće. Za mene je odraz dobrog projektanta sloboda i samopouzdanje spojeni u rasvjetu od 20 do 20.000 kuna, što sam u ovom slučaju i napravila. Iznimno je lako naručiti rasvjetu i namještaj iz najskupljih kataloga i dućana, no izvesti projekt na vrijeme i u dogovorenom financijskom okviru nešto je sasvim drugo. Stoga uvijek balansiram statement pieces sa svakodnevnim proizvodima, što mojim projektima daje dozu pristupačnosti“, objasnila mi je. U vječnoj dilemi - arhitektura ili interijer - teško je reći gdje jedna priča prestaje, a druga počinje. Dobar projektant ne razdvaja ta dva pojma, nego nadopunjava jedan s drugim. Od dispozicije prostorija, uređenja vrta i terase do dizajna kupaonica, namještaja i samih dekoracija... Sve je to jedna cjelina. „U svim kupaonicama pločice su složene tako da se fuge poda i zida nadovezuju. To je dokaz preciznog projektiranja i vrhunske izvedbe. Projektantski nadzor je također vrlo bitan i meni vrlo uzbudljiv dio procesa. Dinamična komunikacija s izvođačima ključna je za rješavanje neplaniranih situacija koje su neminovne. U kući iz 17. stoljeća nema zida koji je građen pod pravim kutom, a ja zahtijevam slaganje fuga poda sa sva četiri zida. To je gotovo nemoguća misija! Često sam se šalila s izvođačima da sam im ja zasigurno najpedantniji (i stoga najmanje drag) projektant.“ Vrijedi spomenuti ručno rađenu kuhinju koja je proizvedena u Zagorju, namještaj od punog hrasta koji je arhitektica dizajnirala s Alexom Pilepićem, a koji je potom proizveden u Rijeci. Ono čime se posebno ponosi su dva vanjska stola koja je dizajnirala sa svojim dobrim prijateljem Željkom Krnjakom iz Keram-Itala. „Radili smo čeličnu konstrukciju stola s radnom plohom od keramičkih pločica. Pravokutni stol za 10 ljudi je na terasi i ima Azulej pločice Patricije Urquiole. Heksagonalni stol u vrtu za 6 - 8 ljudi ima Mutina romboidne pločice koje svojim načinom slaganja daju iluziju treće dimenzije. Ta su dva stola vrlo posebna i predstavljali su veliki užitak za dizajniranje. Kada vidite realizaciju svojih ideja – to je poseban osjećaj.” Ovo joj je bio prvi projekt restauracije u Hrvatskoj.

„Mislim da je miks starog i novog za to neophodan. Sve staro bi neminovno prouzročilo kič, a sve novo bi u potpunosti bilo izvan konteksta. Kako mi je ovo bio prvi takav projekt restauracije u Hrvatskoj, oslonila sam se na iskusne prijatelje koji su me uputili na Britanac. Miran Kovaček iz Telektre spojio je moju ljubav prema rasvjeti s antikvitetima, te mi dao nadahnuće da spojim staro, u duhu 17. stoljeća Dubrovačke Republike, s novim, modernim detaljima rasvjete. Nedjelje na Britancu su mi izoštrile oko i pomogle prikupiti mnoštvo starih svjetiljki, glačala, okvira, satova, svijećnjaka, krletki...“ U blagovaonici je postavljen duboki nosivi zid koji je iskorišten kao niša za prikupljene antikvitete. Najdraži su joj komadi oni otkriveni na samoj lokaciji, kao što je stari lavandin koji je nađen u kući i restauriran. Tu je i stara Singerica, koju je investitor dobio na poklon od svoje tete. To su simpatične uspomene koje cjelokupnom projektu daju posebnost. „Mislim da nema u potpunosti idealnog projekta. Svaki projekt poseban je na svoj način. Često projektanti kažu da je idealan onaj s neograničenim budžetom, ali to, nažalost, nije moguće. Dobar projektant uzme u obzir sve restrikcije i pretvori ih u izazove, te ih prebrodi. Izgled kuće treba prilagoditi kontekstu i željama investitora. Zato ja nemam svoj potpisni stil. Prilazim svakom projektu kao praznom listu papira. Moj primarni zadatak je zadovoljiti investitora, ali bez kompromitiranja mog pristupa dizajnu. Integritet je bitan.“ Ove čvrste i jasne stavove arhitektica Una Barac izgradila je tijekom svojih 20-ak godina života u Londonu te s ponosom ističe svoje uzore. „Budući da sam odrasla u Velikoj Britaniji, njihovi arhitekti i dizajneri su mi nadahnuće. Lord Norman Foster, živa legenda, koji me je naučio besprijekornom projektiranju detalja, bez obzira na to koliko velik projekt bio. John Pawson, sa svojim nenametljivim, minimalističkim pristupom arhitekturi. Tom Dixon, produkt i interijer dizajner koji je donio sasvim novo značenje rasvjeti i namještaju u 2000-im. David Collins, neosporivi kralj dizajna restorana. Naglo je preminuo prošle godine i ostavio veliku prazninu u svijetu interijera. Lee Broom, mlada zvijezda i ime za koje će se još čuti. Njegovi će proizvodi postati predmeti kolekcionara u narednim desetljećima.“

Nakon što smo popričale o projektu u Cavtatu i Uninim arhitektonskim uzorima, dotakla se svojih početaka…„Rođena sam u Sarajevu, u obitelji građevinara, i od malih nogu sam znala da je arhitektura moj životni odabir. Stjecajem tužnih okolnosti 1990-ih, završila sam prvo u Hrvatskoj, pa onda u Engleskoj. Kada sam napuštala Hrvatsku, obećala sam samoj sebi da ću se vratiti. Volim ispuniti obećanja...Tijekom studija, između druge i treće godine, imala sam sreću dobiti tri tjedna radnog iskustva u Foster & Partners studiju u Londonu. Tri tjedna su prerasla u sedam godina jer sam nastavila studirati i raditi. Bilo je to podjednako iz ljubavi prema arhitekturi koliko i bitka za opstanak jer sam studij sama financirala. Nakon što sam diplomirala i postala ovlašteni projektant, imala sam potrebu za promjenom. Promjena je došla u obliku Scott Brownrigg studija, čiji sam postala suvlasnik. Iako sam 11 godina u Scott Brownriggu, svaki dan mi je uzbudljiv kao da je prvi. To je zasluga mojih kolega, kao i investitora koji nam pružaju nove izazove iz dana u dan. Prva prilika za projektiranjem u Hrvatskoj mi se pružila 2007., cijelo desetljeće nakon što sam samouvjereno rekla svojim roditeljima da ću voditi studio u Hrvatskoj i projektirati hotele i vile diljem obale. 2011., u jeku svjetske krize, uvjerila sam partnere da je registracija tvrtke u Zagrebu upravo ono što nam treba. I dan-danas se pitam kako mi je to uspjelo! Zahvalna sam svojim direktorima i suvlasnicima koji su mi ukazali povjerenje i dali 100-postotnu podršku. Scott Brownrigg d.o.o. je registriran u veljači 2012. Tri i pol godine nakon registracije brojimo 18 ljudi u Zagrebu sa satelitskim timom od sedam kolega u Sarajevu, gdje projektiramo dva prva brendirana hotela za Marriott International. Scott Brownrigg broji 210 projektanata arhitekture i interijera s uredima u Londonu, Guildfordu, Cardiffu, Edinburghu, Moskvi, Singapuru i, naravno, Zagrebu!“ Dojmljiva priča i arhitektica od koje još puno očekujemo.

Izvor: Story

Fotografije: Dražen Kokorić